Živjeti u maloj sredini nije nimalo lako. Najbolje to znaju oni koji žive u sredinama poput Benkovca. Sasvim slučajno, u bližoj okolici Benkovca, u mjestu koje je još manje od Benkovca i koje ima oko tristo duša, živim i ja. Stoga sam svakodnevno svjedok, i ne samo svjedok, već i sudionik života i življenja u maloj sredini gdje svatko svakoga zna. U Benkovcu, u kojem provodim pola dana, a koji je regionalni centar, sada žive mnogi koji prije tu nisu živjeli ili čak nisu ni znali gdje je Benkovac. Ti isti ljudi sada su prihvatili Benkovac i postali njegovim nezaobilaznim dijelom. S druge strane, neki drugi ljudi, domaći, zaboravili su ga i otišli iz Benkovca kao da ih je “zameo vjetar“. O tome koliko je uistinu mala sredina u kojoj živim, svjedoči i činjenica da je naš školski, mali, nepoznati, dosad nezapaženi časopis, imena koje čak ne znam bih li i pisala u strahu da me netko ne zatuče, postao već dulje vrijeme glavnom temom razgovora na širem benkovačkom području. Mnogi su nam prigovarali, a tek neki su nas hvalili nakon šestog broja Grafita. Tako ja, primjerice, primih puno pohvala od neopterećenih ljudi koji “kopaju svoj vrt, a ne tuđi“, a puno kritika od onih koji su si uzeli za pravo prigovarati, a smatraju se inače u slobodno vrijeme i magistrima novinarstva. Ne kažem da sam to ja ili netko drugi iz Grafita, ali valjda uspjesi koje godinama nižu učenici naše škole i školski časopis na natjecanju Lidrano, nešto znači. Struka, ona prava, smatra nas već duži niz godina jednima od najboljih, ako ne i najboljim mladim novinarima u županiji i šire. Nekima je smetao govor moje babe, kao da je ona kriva što ima svoj rječnik i svoje riječi. Baba je kreativna, za razliku od nekih koji kažu da njihove babe tako ne pričaju. Po njihovoj teoriji, sve bi babe trebale imati isti standardni bablji književni jezik. Neki su se bunili što sam na nekoliko mjesta iznijela istinu – “zar moraju to svi znati?“, kažu. No, neke smo možda nehotice oštetili ili uvrijedili, što nam nije bila namjera, ali eto, događa se. Najviše problema prouzročili su ipak Babićevi klišeji, pa bi bilo najbolje da ljudima koji to ne znaju, u sljedećim Grafitima objasnimo što su uistinu klišeji. Kako se prašina oko Grafita podizala i spuštala, oko nas “osuđenika“ ostali su isti ljudi koji su vjerovali u našu mladost i ludost. Optužbe koje smo primali podnijeli smo dosljedno, nadajući se da ćemo se ipak kao feniks izdići iznad pepela i iznad male sredine u kojoj živimo. Neki nisu svjesni da novinari imaju pravo pisati i misliti što žele, a to želim i ja. Misliti svojom glavom, a ne glavom čiji vrat nosi sredina u kojoj živim. Ovaj primjer, slučaj Grafita, svjedoči o tome da mala sredina nosi u sebi puno nedostataka. Koliko god voljela živjeti ovdje, i koliko god mi odgovaralo da 90% ljudi koji ovdje žive poznajem, ipak me ova sredina često sputava i ograničava, ne dopušta mi da se izrazim. Možda mi je ovo bila škola i možda ću drugi put pametnije, a možda i neću, možda i dalje budem htjela biti individulac, a ne masa. (Julijana Bačić)
Sadržaj
Na naslovnici je fotografija Ivana Babića, a kad otvorite časopis, naiđete na sadržaj, koji upravo čitate, i impressum na stranici 2. Na početku je uvodno
razmišljanje o rizicima pisanja na stranici 3, a nastavljamo podsjećanjem na najvažnije događaje iz međugrafitnog razdoblja na stranicama 4-5. Čime se bave naši ekonomisti pročitajte na stranici 6, dok su aktivnosti foto ogranka našeg časopisa opisane na stranici 7. Što je to kreativni vikend za
srednjoškolce odgovaramo na stranici 8. Jedan od ovogodišnjih izleta, onaj u Istru, opisan je na stranici 9, a drugi, onaj na izložbu u Zagreb, bilježimo na stranici 10. Išlo se i u Krapinske toplice u školu ljudskih prava, o čemu
čitajte na stranici 11. U nastavku istražujemo situaciju sa školskim okolišem u članku “Naša mala tvornica” na stranicama 12-13. Iza toga je portret nekadašnjeg profesora i jednog od osnivača naše škole, Vojina Babića, na
stranicama 14-15, nakon čega slijede dvije sličice iz školskog života – školskom odmoru i kako ga preživjeti na stranici 16, te o teškom životu prvaša, koje nitko ne razumije, na stranici 17. Potom se osvrćemo na današnju potrošačku kulturu na strani cama 18-19, a bliska tome je i reportaža sa benkovačkog sajma na stranicama 20-21. Događaj godine: krenuo Radio Benkovac! Čitajte na stranici 22, a razgovor s voditeljicom radio programa je odmah u nastavku, na stranici 23. O povijesti i sadašnjosti glazbene scene u Benkovcu pišemo na stranicama 24-25, pa se onda bavimo nekim suvremenim fenomenima kao što su neke pojave u jeziku na stranici 26, i nekim svevremenskim fenomenima, kao što je odnos
stari(ji)h i mladih na stranici 27. O sportu iz ugla neupućenog znatiželjnog promatrača čitajte na stranici 28, a jedna poznata benkovačka lokacija i osoba dobile su zaslužen prostor na stranici 29. Benkovac je čak bio domaćinom i jednog svjetskog prvenstva, o čemu imamo prikaz na strani-
cama 30-31, a naš je reporter bio na koncertu Franza Ferdinanda u Zagrebu, pa to opisuje na stranicama 32-33. U nastavku su tekstovi nešto literarnijeg stila: opet virimo u nečiji dnevnik na stranicama 34-35 pa opet nešto o šopingu na stranici 36, zatim ekologija na stranici 37, nakon čega slijede dva eseja u tome kako nismo svi isti, na stranicama 38-39, o prijelomnom 18. rođendanu i roditeljskim prioritetima na stranici 40. Pri samom kraju razmišljamo o odnosu gosta i domaćina na stranici 41, da bi završili još jednom top-listom na stranicama 42-43. Nakon što ste sve ovo s guštom pročitali i pregledali, možete zatvoriti novine i na kraju pogledati još i slike na zadnjoj stranici.
Tekstovi i fotografije
Julijana Bačić, Ivan Babić, Ana Nakić, Eva Knežević, Ana Vulelija, Ana Savković, Željko Mudražija, Darko Galić, Anamaria Zanić, Kristina Dukić, Anđela Vrkić, Anja Ražnjević, Samanta Livačić, Filip Plazonić, Marina Šegota, Ivan Mišura, Anita Vuletić, Marijana Kardum Antonija Šegota, Maria Magdalena Bačić, Antonija Čulina, Dijana Stjepić; Šime Vulelija
grafiti7